Tuge,
sreće, radosti, ljepote, ružnoće, ljubavi, čuda... Popis je dug. Popis za šta?
Popis za provedeno vrijeme sa osobama koje su nekada bile dio naših života, ili
su još uvijek, ali u nekoj sjeni, tami, ćošku. Prijatelji. Nedostajanje. Čežnja.
Nedorečenost.
Od
svih gubitaka, meni lično najteže padne ono kada izgubim nekog prijatelja, veze
dođu i prođu, ali nekako kada prijatelj ode kao da je neko otkinuo komad duše i
odnio sa sobom. Tuga. Da li su prijatelji stvarno prijatelji ako nakon
određenog perioda odu. Kada tačno dođe kraj prijateljstvu. Kada to neko odluči
da mu više nisi tako bitan kao što si nekada bio. Da li jednostavno jedno jutro
ustane i kaže „E od danas je sve to gotovo.“
Kada
su prijateljstva u pitanju sebe smatram kao nekog vjernog psa koji je uvijek tu
i neće otići sve dok ga ne odvedeš negdje i ostaviš. Ostaviš daleko od kuće, a
on jadnik trči za tobom, ali ne, ne može te stići, odlaziš i ne okrećeš se. A
njemu jadnom ništa nije jasno, jer čak mu nisi ni objasnio zašto odlaziš. Ali zašto
bi ti trošio riječi.
Zašto
ljudi malo razgovaraju. Zašto sve tako sebično čuvaju za sebe Zar ne bi bilo lakše
reći nekome to mi se ne dopada kod tebe, to me povrijedilo A ne igrati neke
igre, biti bahat i bezobrazan. Povrijediti osjećaje onog drugog. Osjećaje? Da zamisli
i drugi ljudi ih imaju. I druge boli ono što kažeš. Zašto ljudi ne razmišljaju
o onome što pričaju. Da li je takvima stalo samo do sebe, pa ih ne zanima kako
će se neko drugi osjećati nakon izgovorenih riječi ili... Ma ne nema ili. Ne
želim tražiti opravdanja.
Dio
mene se vodi onom „Ko želi neka ide, nikog ne želim zadržavati“ drugi dio ne
želi da drugi odlaze. Zašto odlaziš. Tebe, da baš tebe sam odabrao za prijatelja,
u moru drugih ljudi, šta se desilo s tobom. Šta. Šta te promjenilo. Ili si
oduvijek bio takav?
