Sjedi. Moram ti nešto reći. Da,
da baš tebi. Hladno je, svi koje poznajem su se zavukli u toplinu svog doma.
Zato nemam izbora, moram baš tebi ispričati, jer ako prekinem tok svojih misli,
osjećat ću neku vrstu mučnine, ali ne one obične mučnine, nego duhovne.
Zbunjuje me činjenica da je moj
inače živahan komšiluk sada miran. Magla je, ne tako gusta, ali divoljno da ne
vidim obližnja brda. I izgleda kao da se nalazimo u staklenoj kugli, sa staklom
preko kojeg je prebačena bijela krpa. To me na neki blesav način čini sretnom.
Zamisli... šta ako je svijet u
kojem živimo zaista jedna staklena kugla. Da pripadamo nekom dječaku, kojem je
čarobnjak dodijelio čarobnu kuglu na dan njegovog rođenja. I da dječak sada više nije dječak, nego starac koji ima 2017
godina, koji sjedi ispred svog kamina i da odlučuje o vremenu i događaju koje
će nas danas zadesiti. Kada je sretan napravi da je vedro, ako je tužan onda je
tmurno. Možda i ostali togovi događaja u životu ne zavise od nas, možda starac
okrene kuglu naopačke samo da bi mi sreli svoju srodnu dušu ili možda najboljeg
prijatelja za cijeli život, dobili posao, upisali fakultet, kupili torbu, ili
nešto sasvim drugo. Šta ako to sve ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo? Zašto
onda razbijamo glavu nekim stvarima ako je sve zapisano ili ako neko drugi
odlučuje o tome npr. „Sudbina“, svjesna sam toga da način na koji ćemo događaje
podnijeti zavisi u dobroj mjeri od nas samih, zašto onda sve te događaje koji
nam se dese ne bi gledali kao lijepe, jer u svakom zlu ima dobra, i sve se
dešava sa razlogom. Naravno, teško je početi gledati stvari uvijek kao lijepe,
svaki početak je težak, ali kada se jednom naviknemo da to radimo život će nam
biti mnogo lakši i ljepši.
Zašto da trošimo dane da bi
bili tužni, kada na dane i događaje utjecati ne možemo, ali na to kako se mi
osjećamo lično, e na to možemo. I zato npr. ja danas neću biti tužna jer je sve
tako tiho, biću sretna zbog šarenila ovih listova koje vidim kroz prozor. Možda
nemam sunce na plavom nebu, ali imam adekvatnu zamjenu, imam toliko žutog lišća
od kojeg mogu napraviti moje lično malo sunce koje će sijati samo za mene i
izmamiti mi osmijeh na lice.
Ako ne znate kako, promatrajte
pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju. I ne zaboravi... Mašta
je važnija od znanja.
Nema komentara:
Objavi komentar